Jednom sestra, zauvijek sestra

Ilustraciju za blog napravili: Naida Lisica i Ismet Lisica

Za blog piše: Sunita Mujezinović

Ma koliko godina imali, ma koliko bili obrazovani i imali svoju porodicu, ono što je obilježilo čitav naš život je djetinjstvo. Bezbrižne dane koji nose najljepša sjećanja počinjemo cijeniti kada postanemo svoji ljudi. Odrasla sam u skladnoj porodici. Otac, majka, dva brata i ja. Misija svih roditelja pa tako i mojih je bila izvesti djecu na pravi put i dati im hljeb u ruke koji će sami odabrati. Bez obzira na naše želje ipak se sve dešava sa Božijom voljom i određenjem, pa tako bijaše i kod mene.

Sada već davne 1986. godine ja sam imala 6 godina, stariji brat 10, a najmlađi samo 3 godine (beba). Sa svojih 40 godina se pitam kako je moguće da su ta sjećanja i sada kristalno čista kao da se juče desilo. Majka, ustati pa spomenuti tu ljudsku veličinu. Jednog jutra je ustala vidno zabrinuta, majčinski instinkt. Uzima telefon u ruke i zove doktoricu koja je bila naš kućni prijatelj. Panično objašnjava da sa djetetom, to jest mojim mlađim bratom, nešto nije uredu. Kada samo pomislim na to da je njoj bilo čudno i zabrinjavajuće njegovo ubrzano disanje, prođe me jeza, zamislite taj signal za paniku. Nažalost bila je upravu...

Nakon silnih pretraga mom bratu je postavljena dijagnoza ALL (akutna limfatična leukemija). Beba od samo 3 godine prolazi svoj najteži životni period. Sa svojih 6 godina nisam znala šta ta dijagnoza znači, ali se moj dječiji svijet rušio. Stalno sam slušala tu strašnu rečenicu: „Ako terapije ne uspije on će umrijeti“. Nakon par mjeseci na sarajevskoj Hematoonkologiji i silnih neprospavanih noći mojih roditelja, moj mali brat konačno dolazi kući.

Bože dragi kako se samo promijenio. Nema plave čičkave kosice, ožiljci od silnih uboda, iscrtana glava crvenim flomasterom... Uvijek se osmjehnem kad se sjetim njegove rečenice: „Davaji su mi bumbajne“ (davali su mi lumbalne), vjerovatno primjena citostatika. Veseli dječiji osmijeh pobjeđuje svaku bolest, bez obzira na sve to malo biće je bilo živahno i nasmijano. Hvala dragom Bogu takav je i danas, sada već zreo muškarac oženjen i otac dva predivna dječaka, a ja ponosna sestra i tetka.

Svakim dolaskom iz Sarajeva slušala sam moju majku kako priča o sestrama i doktorima sa klinike, o sestrama posebno. Svaku od njih bi spominjala i izgovarala ono čuveno: „Bog joj dao zdravlje“. Bože dragi kolike su te žene bile u mojim očima. Divila sam se svakoj posebno i razmišljala kako izgledaju ti heroji, ti anđeli. Mazile su ga, ljubile, grlile i pravile razne nestašluke sa njim. Koliko god da su mogle nadomjestile su mu majčinsku ljubav i toplinu doma.

Već deset godina radim na Odjelu hematologije i moje radno mjesto je baš tamo gdje se pripremaju i apliciraju kemoterapije. Ako vi kroz posao kojim se bavite u svakom biću vidite nekog svog onda taj posao radite srcem, a za mene je samo tako i moguće.

Mi smo jedan super tim sastavljen od heroja. Moje kolege i ja u pružanju podrške i liječenju, a naši pacijenti u svojoj borbi i istrajnosti. Pozitivna atmosfera i u tim teškim trenucima je jako bitna. Naše drage dame se znaju našaliti na svoj račun pa kažu: “Da sam znala kako je dobra frizura sa ovom perikom davno bih se ošišala“. Da, to se stvarno dešava, valjda je to taj naš duh bosansko-hercegovački, gdje sve pa i ono najteže okrenemo na šalu. Lijek liječi bolest, ali pozitivno razmišljanje liječi dušu, a to jedno bez drugog ne ide.

Kada me pitaju da li mi je naporno psihički i fizički, ja samo kažem da sam tu gdje jesam predodređena nekom višom silom. To je zaista tako, i neka je. Moja misija je da im popravim dan i olakšam koliko god mogu. Svaka uspješno završena terapija i svako izlječenje je moj dan za slavlje i lični uspjeh. Bude i teških momenata suza, tuge, sjećanja ali nažalost i to je sastavni dio svakodnevnog života.

Dragi moji, svi vi koji ste se se našli u mojoj priči dignite glavu visoko jer svi smo mi heroji. Hoću, mogu i moram, riječi su koje najčešće izgovaram. Nabacimo široki osmijeh i stisnimo zube, a kad to uradimo riješili smo pola posla. Na kraju svim mojim kolegama želim što manje posla i da ostanemo braća i sestre zauvjek.

M-BA-00000001