Dvije sestre sa istom dijagnozom: rak dojke

Ilustraciju za blog napravila: Irma Garibović
Za blog piše: Emina Fajić

Kada imaš 25 godina, jedino o čemu razmišljaš jeste kako isplanirati svoju budućnost, gdje putovati i šta doživjeti, međutim moje snove je zaustavila jedna mala zloćudna kvržica u mom tijelu. Preko noći se jedna mlada djevojka zabrinula o svom dosadašnjem postojanju, ta djevojka sam bila ja, Emina Fajić. Danas imam 27 godina i ovaj blog pišem na aerodromu čekajući svoj let… ali hajde da se vratimo dvije godine unazad, na taj kobni trenutak kada smo saznale da imamo rak.

Za mene je rak dojke oduvijek bila bolest koja se javlja kod starijih žena, a na redovne kontrole su trebale ići mama i njene prijateljice, ali sada je jasno koliko nisam ništa znala o tome. U oktobru 2020. godine zube mi je pokazala kvržica koja se zvala rak, tačnije rak dojke.

Moja sestra je tada imala samo 30 godina, i sasvim slučajno je napipala promjenu u dojci koja je bila invazivna i zloćudna. Odmah sam uradila samopregled i osjetivši da nešto nije uredu otišla sam na pregled kod ljekara. Nisam ni slutila da ću uskoro i ja ostati bez kose, ali život piše romane, pa sam poslije mnoštvo pretraga, nalaza i konzilija, i ja krenula u svoju borbu protiv nevidljivog neprijatelja. Ja, mlada i naizgled potpuno zdrava žena saznajem da imam rak. Prihvatamo naša iskušenja i krećemo sa liječenjem, ja u Sarajevu, a ona 3000 km dalje, u Švedskoj.

Nisam se bojala odlaska na hemoterapije, šta više jedva sam čekala da počnem, jer sam vjerovala da će to biti lijek koji će zauvijek uništiti rak koji je nepozvan došao u moje tijelo. Moram priznati da sam osjetila olakšanje kada sam vidjela kako se moja sestra već hrabro izborila sa nekoliko terapija, njena snaga mi je bila motivacija. To je bio period kada sam imala mnogo obaveza, odlazila sam tri puta sedmično u bolnicu, osjećala sam se kao da tu radim i obavljam svoje zadatke. Bilo je uspona i padova, neki dani su bili jako teški, ali sam isto tako imala i odlične dane kada sam mogla skijati odmah nakon terapija, družiti se sa prijateljima i raditi sve uobičajene stvari. Nakon 8 mjeseci sam došla do kraja i primila svih 16 terapija, a prva kontrola je pokazala da tumora više nema. Osjećaji su bili pomiješani, iako sam izliječena imam osjećaj da će ta dijagnoza zauvijek biti dio mene i da se od straha nikada potpuno neću izliječiti, ali onog dana kada sam shvatila da je to sasvim uredu počela sam da živim normalno.

Uslijedile su operacije, odlučila sam se za duplu mastektomiju, nisam ostavila ni najmanje prostora da se bolest vrati lokalno, htjela sam da uradim sve što je u mojoj moći da se zaštitim. Po protokolu sam morala ići i na zračenje što sam i uradila, i to je bio posljednji korak.

Život koji sam živjela ranije je nemoguće nastaviti, ne zato što fizički ne mogu, već zato što sam odrasla preko noći i postala potpuno druga osoba koja je svjesna koliko život može biti nepredvidiv. Ipak ono što me vodilo sve vrijeme jeste činjenica da ću ponovo biti sretna i zadovoljna, ne kao ranije ali na neki drugi možda mnogo bolji način. Promijenila sam se, cijenim svaki trenutak sa porodicom, cijenim lijep i sunčan dan, kišu i sve blagodati. Svaka bolest donosi promjene i sad sam svjesna da se te promjene ne bi desile bez životnog izazova. Te promjene su lijepe, promjene o boljoj JA, o zdravijem načinu života, o zahvalnosti, životu SAD i OVDJE. Naučila sam da izazove prilagodim sebi i da uvijek iz njih ubirem korisne plodove. Ja ne znam šta me dalje čeka, ali znam da ću se trenirati da ne živim u strahu. Bit ću oprezna, vodit ću  računa o svom fizičkom i mentalnom zdravlju, bez loših scenarija i poređenja. Jer to ni s kim ne možemo, jer to ja ne mogu čak ni sa sestrom koja trenutno se bori sa metastazom, ona igra produžetke ali ja je čekam kod cilja.

M-BA-00000732