Borba dvije žene protiv (ne)pobjedive nemani

Ilustraciju za blog pripremila Adisa Vatreš Selimović
Za blog piše: Lina Rayan Duranović

Za ovu priču inspiracija je bila upravo Meredith Grey - a ovo je malo drugačija priča, priča o zajedničkom sazrijevanju jednog ljekara i pacijenta, priča o posebnoj vezi koja traje i za koju se nadam da će trajati još dugi niz godina (zvuči filmski, zar ne?).

Priča počinje prije 7 godina. Na prvoj godini specijalizacije sam dobila priliku da uđem u svijet plućne onkologije kao istraživač u kliničkoj studiji za nešto sasvim novo, za novi lijek koji još nije imao ni ime, već samo šifru. Ušavši u taj svijet, kao vrlo savjesni ljekar, kao osoba koja je dobila priliku da bude dio nečeg novog, vrlo studiozno i posvećeno sam radila na odabiru pacijenata za kliničku studiju. Za svakog pacijenta koji je imao priliku da uđe u studiju sam se radovala i to doživljavala kao lični uspjeh, jer sam čvrsto vjerovala da su ljudi dobili priliku da budu liječeni lijekom koji će im omogućiti bolji kvalitet života i duži životni vijek. Ovako bi izgledala Meredith Grey da nije hirurg, već da se bavi internom medicinom, konkretno onkologijom.

Istražujući pacijente koji bi mogli ući u kliničku studiju, dobila sam priliku da upoznam jednu ženu - jaku kao stijenu a istovremenu blagu, sa divnim pogledom koji u čovjeku izaziva povjerenje. Na prvi kontakt sam osjetila da ćemo nas dvije stvoriti nešto što se generalno u životu teško stvara i još teže održava - prijateljstvo.

Iako je prošlo 7 godina od tada, sjećam se trenutka kada sam dobila na e-mail informaciju da gospođa može učestvovati u studiji, sjećam se tog uzbuđenja u njenom i mom glasu - njeno uzbuđenje što ima priliku da se liječi nečim novim, teoretski boljim od svega viđenog do sad; a moje uzbuđenje sto sam znala da skupa sa njom, i sa ostalim pacijentima u studiji, postajemo dio historije medicine.

Ona je bila posljednji pacijent uključen u studiju - iako su prije nje pacijenti primali taj lijek, i svi su ga odlično podnijeli, ja sam i dalje imala grč u stomaku dok je ona primala prvu dozu. U sebi sam molila Boga da sve bude uredu, a pred njom sam glumila odvažnu doktoricu punu (teoretskog) znanja.

I tako se naše druženje nastavilo svake naredne tri sedmice tri godine. Sjećam se momenta kada je urađen prvi kontrolni CT, iščekivanje nalaza, i zajedničke sreće kada smo skupa čitale nalaz - nalaz u vrlo dobroj regresiji.

Svake treće sedmice mi smo se sretale: uredni pozdravi, mala uvodna priča o svakodnevnim dešavanjima, a onda ozbiljna priča o simptomima, popunjavanje upitnika, pregledavanje nalaza, infuzija i moj omiljeni dio - male priče uz infuziju. Upravo u tim malim pričama smo otkrivale ljudske strane jedna drugoj, smijale se svakodnevnim situacijama, kukale na vremenske prilike i neprilike (jer šta je Balkanac ako ne kuka na vrijeme). U tim našim trosedmičnim zajedničkim druženjima desilo se mnogo stvari. U našim životima su se rađali neki novi klinci, umirali neki dragi ljudi, smjenjivale se tuge i osmjesi…jednostavno, za tri godine nam se dešavao život, a naše živote spojilo je nešto grozno i nezamislivo - rak pluća.

Završila se klinička studija. Lijek je odobren za korištenje i smatra se prekretnicom u terapiji plućnih karcinoma. Više nije obična šifra, sada ima puno ime (ime je dobio tokom studije i ja sam ga uredno ponavljala svako veče pred spavanje, kao đak prvak pjesmicu). Ja sam ponosna što sam bila dio ekipe koji je među prvima imao iskustvo sa tim lijekom, koji je sada nezaobilazni dio svih svjetskih smjernica. Ponosna sam što sam imala priliku raditi sa hrabrim ljudima koji su odlučili da svoj život stave nama u povjerenje. Ponosna sam što su ti ljudi zaista imali kvalitetniji i duži zivot. Nažalost, neki od njih su umrli, a iako je prošlo mnogo godina od tada, oni su i dalje u mojim mislima.

A gospođa sa početka priče? Gospođa i dalje odvažno i hrabro hoda sarajevskim ulicama sa svojim unučićima. I dalje se vidimo jednom godišnje na kontroli. Jednom prilikom mi je rekla da sam joj ja podsjetnik da je bila bolesna.

Od sveg srca joj želim da i dalje odvažno hoda i prati svoje unuke u školu, da dočeka u dobrom zdravlju njihovu djecu. A ja - ja se nadam da će svi pacijenti koji se bore sa ovom strašnom nemani imati što bolji i kvalitetniji život, te mogućnost liječenja savremenim lijekovima. Od srca se nadam da ću imati što manje pacijenata, ali za svakog ću se boriti kao da je jedan jedini, kao da je prvi!

M-BA-00000097