Kliničke studije su medicinska istraživanja u koja su uključeni ljudi. Naravno, novi lijekovi se prvo detaljno ispituju u laboratorijama. Ukoliko laboratorijska ispitivanja daju dobre rezultate, pažljivo se pristupa ispitivanju sigurnosti i efikasnosti tog lijeka kod ljudi kroz kliničke studije.
Cilj kliničkih studija jeste da ispitaju efikasnost i sigurnost novih lijekova. Da li će novi lijek pomoći u izliječenju ili će zaustaviti dalje napredovanje bolesti, da li je novi lijek daje bolje rezultate od već postojećih lijekova, da li ima neželjene efekte, koliko i kojeg intenziteta su pitanja na koja kliničke studije daju odgovore.(1). Bez kliničkih studija, ne bi postojalo dovoljno dokaza o efikasnosti i sigurosti novih lijekova(2). Svi lijekovi koji su dostupni na tržištu, u bolnicama i apotekama, su morali proći kroz detaljne kliničke studije prije nego što su ušli u upotrebu. Nova saznanja, stečena u kliničkim studijama, pomažu ljekarima da donesu najbolje odluke za tretmane svojih pacijenata, ali i regulatornim agencijama pri donošenju odluka o odobravanju novih lijekova.
Iako je cilj kliničkih studija da se pronađu novi, bolji, lijekovi ne uspijevaju sve kliničke studije u tome. Jednostavno, nekada novi lijekovi ne daju bolje rezultate od već postojećih lijekova ili imaju više neželjenih efekata. Ipak, i ova saznanja pomažu istraživačima i ljekarima u budućim istraživanjima.
Kliničke studije su podijeljene u različite faze ispitivanja. Tako imamo faze: 1,2,3 i 4, ili (često se brojevi faza označavaju rimskim brojevima) faze: I, II, III i IV.
Nakon laboratorijskih ispitivanja, ispitivanje lijeka ulazi u fazu I. U ovoj fazi lijek se testira samo na malom broju ljudi. To mogu biti ili pacijenti koji su probali svaki drugi vid tretmana za svoje oboljenje ili zdravi volonteri. Svi ispitanici u fazi I primaju male doze lijeka, bez upoređivnja sa drugim lijekovima.
Faza I kliničke studije uglavnom daje odgovore na pitanja o sigurnosti lijeka poput: koje doze lijeka su sigurne za ljudski organizam, da li postoje neželjeni efekti te načini na koje se lijek eliminiše iz organizma. Pored sigurnostih podataka, u fazi I kliničkih studija možemo dobiti osnovne podatke o efikasnosti lijeka tj. da li lijek uopšte djeluje onako kako je zamišljeno u laboratorijskim uvjetima.
Kada novi lijek dođe do faze II, već se dosta zna o njegovom djelovanju na ljudski organizam, te se može započeti sa uključivanjem većeg broja pacijenata (do 100) u kliničku studiju. U fazi II novi lijek se mogu, ali i ne moraju porediti sa postojećim lijekovima.
Cilj faze II kliničke studije jeste da se ispita da li je novi lijek dovoljno efikasan i siguran da se ispita na znatno većem broju ispitanika (faza III). U fazi II se dolazi do saznanja o tome kako novi lijek djeluje na oboljenje za koje je namijenjen, kako tretirati neželjene efekte lijeka te detaljno utvrđivanje doza lijeka koje nisu štetne po pacijente. Iako se može činiti da su podaci dobiveni fazom II studije dovoljni da se novi lijek stavi u upotrebu,zbog malog broja ispitanika uključenih u ovu fazu, još uvijek ne možemo sa sigurnošću znati da li je pozitivno djelovanje novog lijeka zaista posljedica tretmana ispitivanim lijekom ili je sve to jedna velika slučajnost.
Faze III kliničih studija predstavljaju ispitivanja na velikom broju pacijenata (više hiljada pacijenata). U fazi III se ispituje da li je novi lijek, efikasniji od već postojećih lijekova koji se koriste za isto oboljenje. Također u fazi III se dobija jasnija slika o profilu neželjenih efekata koje mogu imati pacijenti nakon odobravanja lijeka i puštanja u promet.
Ukoliko se novi lijek pokaže boljim od već postojećih lijekova, zbog velikog broja ispitanika uključenih u fazu III, možemo sa sigurnošću reći da nije riječ o sučajnosti već zaista o pozitivnom dejstvu novog lijeka. Podaci dobiveni iz faze III kliničke studije su često dovoljni regulatornim agencijama da odobre korištenje novog lijeka.
Faza IV nastupa nakon odobravanja i dolaska novog lijeka na tržište. U fazi IV studije se prikupljaju dodatne informacije o sigurnosti i efikasnosti lijeka na velikom broju ispitanika. U fazi IV se također može ispitivati kako lijek djeluje na ispitanike određenih karakteristika, kako novi lijek djeluje u kombinaciji sa drugim lijekovima te djelovanje lijeka kroz duži vremenski period.
Nisu samo pozitivni rezultati kliničkih studija dovoljni da bi lijek bio odobren od strane regulatornih agencija. Neophodno je da kliničke studije budu dizajnirane na način koji garantuje da su rezultati studije tačni i pouzdani. Najčešći načini kojima se postiže tačnost i pouzdanost kliničkih studija su:
Jedan od načina kojima se postiže visoka tačnost i ispravnost studije jeste „randomizacija“ ispitanika. To znači da su ispitanici podijeljenji u dvije (ili više) grupa potpuno nasumično. U nekim studijama jedna od dvije grupe će dobiti novi lijek, dok će druga grupa dobivati već postojeću standardnu terapiju za određeno oboljenje. Ukoliko ne postoji standardna terapija za ispitivano oboljenje, druga grupa može dobiti placebo. Ukoliko postoji više ispitivanih grupa, različite grupe mogu dobivati različite doze ispitivanog lijeka uz jednu grupu koja dobiva postojeću standardnu terapiju ili placebo. Randomizirane grupe ipak nisu potpuno nasumične, te se balansiraju u odnosu na dob, spol, te druge karakteristike pacijenata. To znači da se terapijske opcije ispituju na sličnim grupama ljudi, te pomaže istraživačima da donesu tačnije zaključke.
Placebo predstavlja vid tretmana koji nema „aktivnih sastojaka“ ili bilo koje vrste lijekova u sebi. U ovisnosti od potreba studije placebo izgleda gotovo identično kao i novi lijek koji se ispituje. Placebo se koristi da se potvrdi da li novi lijek zaista ima terapeutski efekat. Treba imati na umu da iako, ispitivanja koja koriste placebo, daju pozitivne rezultate to ne znači da novi lijek je efikasniji u poređenju sa već postojećim standardima u liječenju određenog oboljenja.
Jedna od metoda koja se koristi u povećavanju tačnosti kliničke studije. To znači da pacijent/ispitanik ne zna da li dobiva novi lijek koji se ispituje ili ne. Ukoliko to ne znaju ni ispitivači/doktori (do samog kraja studije), onda je riječ o „dvostruko slijepoj studiji“ (eng. double-blind study). Na ovaj način se uklanjaju i eventualne greške koje mogu nastati od strane ispitivača/ljekara uključenih u studiju.
Pacijenti (ili nekada zdravi volonteri) – Ključni dio svake kliničke studije su upravo ispitanici koji su uključeni u studiju. Bez njih, studije ne bi funkcionisale i novi lijekovi se ne bi mogli razvijati. Odluku o uključenju u kliničku studiju donosi pacijent ili zdravi volonter, nakon konsultacija sa svojim ljekarom. Ispitanici u jednoj studiji moraju donijeti odluku o uključenju bez ikakvog pritiska, te mogu napustiti studiju kada oni žele.
Ljekari specijaliste – brigu o ispitanicima uključenim u kliničke studije vodi ljekar specijalista npr. u onkološkim studijama – onkolog. Zadatak specijaliste je da pažljivo brine o zdravstvenom stanju ispitanika. To uključuje i pažljivo praćenje rezultata testova i pregleda koje ispitanici obavljaju tokom studije. Ljekari također razgovaraju sa ispitivačima i farmaceutskim kućama o svim eventualnim pitanjima i nedoumicama koje se mogu javiti tokom studije.
Medicinske sestre/tehničari – medicinske sestre učestvuju u njezi ispitanika skupa sa specijalistima, te na taj način čine jedan zdravstveni tim.
Ostale osobe uključene u brigu o ispitanicima – klinička ispitivanja su često veoma složena i zahtijevaju mnoge pretrage kako bi se na adekvatan način pratio ishod liječenja i stanje ispitanika. Pored zdravstvenog tima koji se direktno brine o ispitanicima, i ostalo osoblje bolnice može doći u direktni (radiološki tehničari, pomoćno osoblje...) ili indirektni (laboratorijski tehničari, radiolozi...) sa ispitanicima uključenim u studiju.
Ljekar porodične/obiteljske medicine – ljekar porodične/obiteljske medicine u čijem je timu ispitanik treba da bude obaviješten o njegovom uključenju u studiju, ali vjerovatno neće biti upoznat sa svim detaljima studije.
Farmaceutska kompanija – mnogi istraživači i ljekari iz farmaceutske kompanije koji su radili na razvoju novog lijeka će pažljivo pratiti sve informacije i rezultate koje dobiju od ljekara koji brinu o ispitanicima u studiji.
Prije uključenja u kliničku studiju, svi ispitanici (pacijenti i volonteri) trebaju da potpišu „informisani pristanak“. To podrazumijea da ispitanik skupa sa ljekarom koji će biti zadužen za njega tokom studije obavi razgovor o tome šta je cilj studije u kojoj će učestvovati, potencijalne benefite i rizike koje novi lijek nosi sa sobom, te kako učešće u studiji može uticati na svakodnevni život ispitanika. Nakon što je ispitanik jasno shvatio sve informacije vezane za studiju, može donijeti odluku o tome da li će biti dio studije.
Da bi učestvovao u kliničkoj studiji, ispitank također mora ispunjavati određene kriterije npr: određena životna dob, spol, specifično oboljenje (npr. u onkološkim studijama ti kriteriji mogu biti: tip karcinoma, lokacija karcinoma, metastatska proširenost karcinoma i sl.). To znači da nakon davanja informisanog pristanka, a prije započinjanja tretmana, ispitanik mora proći određene dijagnostičke testove poput analiza krvi, radiološke dijagnostike, biopsija i sl. Ljekar specijalista koji obavlja informativni razgovor sa ispitanikom će također navesti koje pretrage su potrebne za uključenje u studiju.
Kako i gdje ispitanici primaju lijek ovisi o novom lijeku koji se ispituje i tipu kliničke studije. Ukoliko je riječ o tableti, ispitanici mogu primati lijek čak i kući. Ipak, češće je riječ o intravenskom ili subkutanom apliciranju lijeka za koje je potrebno da ispitanici dođu do klinike u kojoj se provodi studija. Učešće u kliničkoj studiji zahtijeva česte posjete klinici, tako da ispitanici, prije odluke o učešću u studiji, trebaju da razmotre kako da usklade posjete klinici sa porodičnim i poslovnim životom.
U toku kliničke studije, nakon početka tretmana, redovni pregledi i testiranja su neophodni da bi istraživaći dobili uvid u efikasnost i sigurnost lijeka koji se ispituje. Pored objektivnih testova, ljekari će često obavljati razgovore sa ispitanicima vezano za njihov subjektivni osjećaj, pojavu novih simptoma, ukupno stanje i sl. Pored razgovora, ispitanici bi trebali ispunjavati ankete sa sličnim pitanjima. Ove dodatne aktivnosti mogu značiti da ispitanici moraju češće posjećivati kliniku nego uobičajeno.
Ipak, ono što možda izgleda kao dodatno opterećenje za ispitanike može se pokazati ključnim u brzom primjećivanju i rješavanju potencijalnih neželjenih efekata koje bi ispitanik mogao dobiti. Također, zbog pojačane kontrole, promjene vezane za bolest pacijenata uključenih u studije se znatno brže primjećuju i adresiraju nego što bi to bilo kod pacijenata koji nisu uključeni u studiju. Također češći kontakt sa zdravstveim radnicima daje jedinstvenu priliku ispitanicima da postave pitanja vezana za njihovo oboljenje i opcije tretmana.
Ukoliko su ispitanici primali novi lijek tokom kliničke studije, neće uvijek biti u mogućnosti da nastave sa novim tretmanom. Ukoliko se novi lijek pokazao dobrim, mora proći određeno vrijeme prije nego što lijek postane dostupan na tržištu (registrovan lijek), te vjerovatno još duže dok lijek uđe u programe refundiranja od strane zavoda zdravstvene zaštite. Trajanje ovog, administrativnog, procesa je različito od države do države.
Po završetku kliničke studije, rezultati studije su dostupni svim ispitanicima koji žele da znaju. Također rezultati studije će biti objavljeni u stručnim časopisima kako bi bili dostupni široj naučnoj javnosti. Treba imati na umu da odmah po završetku studije, rezultati neće biti dostupni jer je potrebno dosta vremena za analizu i statističku obradu rezultata od strane istraživačkog tima.
Roche d.o.o. - Roche Ltd, Zmaja od Bosne 7, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina