Diši za život

Ilustraciju za blog napravila: Irma Garibović
Za blog piše: Ana Korljan Stjepanović

Sa Hodgkinom nisam bila svjesna težine dijagnoze, jer sam bila premlada i željna da se što prije vratim kući, mojoj dvogodišnoj kćerki. Iako je liječenje trajalo više od godinu dana a moja odsustvovanja od kuće mjesecima, danas znam da me sačuvala stručnost ljekara, moja mladost i silna želja da nastavim tamo gdje me bolest privremeno zaustavila.

Promijenili su se samo ljekari i odjeljenja gdje sam radila mjesečne kontrole. Ostatak vremena potiskivala sam svoje strahove i živjela kao i svi drugi, dokazujući sebi i njima da sam i dalje osoba a ne samo onkološki pacijent.

Tog proljeća 2020. godine mislila sam da je moj život završen.

U trenu sam od zdrave osobe postala depresivni, pasivni posmatrač onoga što mi se dešavalo. Kao na traci redali su se događaji; bronhoskopije, punkcija, operacija pluća, hemoterapije i skoro svakodnevni odlasci kolima hitne pomoći u bolnicu jer je terapija sem ćelija raka, činilo se, ubijala i mene.

To je bio najteži dio.

Ljekari koji su me dizali i ohrabrivali, brinuli se o meni, radili su najbolje i najviše što su mogli. Nekada čini mi se, i više od toga. Zahvaljujući njihovoj sugestiji da se odradi gensko testiranje uzoraka karcinoma znali smo da moje ćelije raka imaju gensku mutaciju EGFR koja je omogućila liječenje ciljanom terapijom. Kada je ukinuta hemoterapija a liječenje nastavljeno ciljanom terapijom, počeo je moj fizički oporavak. Psihički je trajao znatno duže jer ni ljekari ni moja porodica koja se sve vrijeme brinula o meni nisu mogli pretpostaviti na kakvom se mračnom mjestu nalazim.

Tražila sam nekoga s kim bih mogla o svemu razgovarati, a to je morao biti neko ko je prošao taj isti put i ko bi znao kako mi je bez da mu moram išta dodatno objašnjavati. Nisam našla nikoga. Kod nas mnogi ljudi skrivaju svoju dijagnozu, kao da ih je sramota. Ne zamjeram im s obzirom da nema nikakve edukacije stanovništva niti podizanja svijesti o ovoj bolesti. Kao što se meni desilo, kad me srela drugarica pola godine nakon moje dijagnoze i rekla mi, prvo u šali, pa ti si fenomen, još uvijek si živa! A onda ozbiljno, ja stvarno nisam mislila da ćeš se izvući.

Niko ne želi sažaljenje. Pa tako ni mi.

I onda sam sasvim slučajno na internetu pronašla jedno američko udruženje pacijenata sa mojom dijagnozom koje me primilo raširenih ruku, smirilo moje strahove i dalo mi nadu.

 Evo čemu su me naučili Dann, Ivy, Dana, Jill i ostali:

• Bliska saradnja ljekara (prije svega onkologa, psihijatra po potrebi, ostalih stručnjaka) i pacijenta je ključna za uspješno liječenje. Mora postojati dijalog i međusobno povjerenje.

• Podrška ljudi koji su prošli isti put je veoma važna, jer oboljeloj osobi može pružiti jedinstvenu pomoć, a baš zbog zajedničkog iskustva koje dijele.

• Nikada ne negirajte ozbiljnost dijagnoze, ali ne vjerujte statistici. To su samo brojevi, a Vi ste živ čovjek i niko ne zna kako će teći Vaš put.

• Ne odustajte, nikada, jer nada uvijek postoji a medicina, u saradnji sa farmaceutskim kućama ide gigantskim koracima naprijed.

To udruženje se između ostalog bori za nove lijekove, skupljaju novac za istraživanja, dižu svijest o ovoj bolesti koja i dalje odnosi previše života.

 Što se mene tiče, moja priča još traje i nadam se, uz malo sreće, uz nove lijekove i uz pomoć ljekara, trajaće i dalje. U međuvremenu ponovo imamo i malu djevojčicu, ovaj put unuku, koju silno želim da upoznam i još uvijek se istinski radujem svakom novom danu.

A Vas molim da dišete punim plućima, borite za što čišći zrak i redovno idete na preventivne preglede.

M-BA-00000766